Trener Atletskog Kluba Žumberak, i naša klupska legenda. Franjo Gavranović

Odrastao u Zagrebačkom naselju Sopot 2 na jednom od katova tamošnjih nebodera, ipak jedan školski kros odredio je njegovu daljnju sudbinu. Kada su on i njegov brat blizanac Joso postali školski pobjednici i usput doznali da postoji Atletski klub Dinamo u kome njihov prijatelj već neko vrijeme trenira, postali su i oni dio Maksimirskih atletskih legendi.

O tome kako su tada trenirali naslušali smo se mnogo puta prilikom naših trčanja po šumi, o grupi koja je vrtjela bezbrojne krugove oko Maksimirskih jezera, o tadašnjoj ogromnoj atletskoj eliti, Kršek, Paripu,Grgiću,Josi Gavranoviću, Španić, Pešić i dr. o treneru „debelom“ i dr. a rezultati su naravno s vremenom i došli.

1988. godine Franjo trči svoj prvi maraton u životu u Talijanskom Meranu. Pomažući svom klupskom kolegi Grgiću, i sam završava izvrsnu trku sa vremenom od 2:23:22. Nakon Škrinjarevih 2:20 iz 1960. godine, Budijinih 2:17 iz 1979. bio je to treči rezultat svih vremena u Hrvatskoj. Pa iako danas iza Paripovića, Grgića, Lackovića i Petrovića na sedmom mjestu svih vremena, svima onima koji se bave ovom disciplinom jasno je koliko je teško doći do tog rezultata.

Iste godine na jednom od kultnih trka u ono vrijeme, Kumrovečkom maratonu, postiže četvrto mjesto na 25 km u odličnom vremenu 1:19.05 iza Vindiša (Slo)koji je išao rekord staze 1:17.35, Grgića i Lončarevića (BiH), pretrčavši 24 km prosječno 3:10/km.
Franjo GavranovićMožda bi se i ostvarila tadašnja predviđanja o usponu čak do olimpijskih igara da Hrvatska nije prošla kroz burno ratno razdoblje a Franjo završio kao instruktor orijentacije u „Gorskom zdrugu“. Ipak i kao pripadnik HV-a trči Zagrebački maraton 1992. i 1993. za 2:32, a kao drugoplasirani trkač te ujedno najuspješniji zagrepčanin 1993. za nagradu odlazi na polumaraton u Japanski Kyoto, grad prijatelj Zagreba, gdje postiže 95. mjesto među 12 000 trkača.


1995. kao član izborne vrste HV nastupa na maratonu na 1. svjetskim vojnim igrama u Rimu.
Kao sportaš iskušao se Franjo i u drugim srodnim sportovima, natječući se za svoju postrojbu i u orijentacijskom trčanju i vojnom triatlonu (padobranstvo, orijentacijsko trčanje, streljaštvo) i mnogim krosevima i atletskim natjecanjima.
Svi oni koji ga znaju ipak pamte ga po jednom, a to je predanost onome čime se bavi, bilo to sport ili nešto drugo, a mi atletičari svakako ćemo ga pamtiti po njegovoj Maksimirskoj šumi i njegovom Meranu.

 

    Atletski klub Žumberak