NOSITELJ HRVATSKOG REKORDA U MARATONU, (Bologna, 2:17:05) I POLUMARATONU (Lago di Garda, 1:03:47) od 2008. član A.K.Žumberka,
Prenosimo dio teksta o Paripu objavljenog na stranicama adventure sporta prije nekoliko godina (tekst Marko Rajković)
(koliko god nastojao skratiti ovaj tekst jednostavno se nisam mogao odlučiti koji dio izostaviti)

Paripovic Drago

Čovjek koji sa 46 (sada 52) godina razvaljuje konkurenciju. Fenomen Majke Prirode. Rekorder brojnih cestovnih trka u Hrvatskoj i u svijetu. Hrvatski rekorder u maratonu. Tih, ali šarmantan. Legenda hrvatskog trčanja. Najbolji od najboljih. Drago Paripović!

Parip je nekada, zbog neimaštine, trčao treninge u ženskim gumenim čizmama. Na svom prvom polumaratonu u  inozemstvu, Rim-Aosti, Parip postiže nevjerojatan rezultat. 1:04:30.

"Taj polumaraton mi se posebno urezao u pamćenje zbog tenisica u kojim sam ga istrčao. Na trku sam otputovao s Grgom (Mladen Grgić). Opet se potrefilo da sam bio bez tenisica, pa sam posudio nekakve Grgine. I sve super, samo što su mi dva broja manje. Pa sam cijelu trku trčao skvrčenih prstiju. Na cilju sam imao žuljeve na svakom prstu i preko cijelog stopala."

Paripova sportska priča počinje u Sisku,
Nogomet je bio jedini sport kojim sam se bavio do 1980. Bio sam igrač u regionalnoj ligi. Nisam imao posebnu poziciju, ja sam jednostavno trčao za loptom od gola do gola. Onda me srednjoškolski profesor tjelesnog odgoja, Vjekoslav Blažević pozvao da se probam pridružiti grupici trkača koji su trenirali trčanje.
Na prvom treningu Parip ostavlja iskusne trkače daleko iza sebe. Odmah su uslijedile prve trke. Sa tek mjesec dana treninga Parip nastupa na prvenstvu Hrvatske u krosu.
Na prvenstvu Hrvatske bio sam 16-ti, a mjesec dana kasnije došlo je prvenstvo Juge. Tamo sam bio trideset peti, ali da znaš koja je konkurencija bila tada…
 
Onda je uslijedila i prva cestovna trka. Kumrovec. Zagorski maraton.
U to vrijeme to je bila jedna od najjačih cestovnih trka u Jugoslaviji. Konkurencija je bila strašna. Sead Kondo, Pecikoza, Kajan, ma svi najbolji trkači su bili tamo. 25 kilometara brda. Tjedan dana prije trke napravio sam prvu dužinu. Kupio sam i prvi par tenisica. Iako to nitko danas ne bi nazvao tenisicom. Borovo, malo platna malo kože i nekakvi gumeni čepovi. Tko zna čemu su trebale služiti te tenisice, valjda za blato. A utrka po cesti. Ali u to vrijeme sam bio sretan ako nisam trčao u običnim cipelama. Tada nije bilo izbora. Nekad sam treninge morao trčati u ženskim gumenim čizmama. Pa te od toga boli ahilova peta. Jednostavno ponekad nije bilo tenisica, a ponekad nisam imao novaca da si kupim nove. Uglavnom, prije starta utrke u Kumrovcu profesor Blažević je predvidio da ću biti oko 60. mjesta. Kada sam završio na šestom mjestu Blažević se u nevjerici primio za glavu.
Paripa nakon trke vrbuju u Dinamo. Uskoro seli u Zagreb. Klub mu daje stan. Kao kakav profesionalac?
Ma kakvi. U to vrijeme kod nas praktički nije bilo profesionalaca. Samo Kršek. Meni je klub plaćao stan godinu dana, a poslije je bilo, snađi se. I snalazio sam se. Ja sam već sa 19 godina ostao bez roditelja. Tako da nisam mogao nastaviti s obrazovanjem. Nakon završene srednje građevinske, morao sam početi raditi. Nekada se nije moglo zarađivati od sporta. Na trkama nije bilo novčanih nagrada, samo simbolične praktične nagradu. Sjećam se kako je na jednoj trci povodom obilježavanja oslobođenja Sarajeva nagrada bila radio. To je onda bio pojam.

Danas radiš kao poštar, a prije? 
Ma, cijeli život usklađujem posao i sport. Svašta sam radio, u osiguranju, kao noćni portir. Ponekad sam znao odraditi noćnu šihtu pa direktno krenuti na trku u inozemstvo. Onda dođem umoran noć prije trke u neki hotel, morao bi spavati, a ja kao zombi hodam gore-dolje po sobi i ne mogu zaspati. 
 
U 80-tima. Parip trči uglavnom na stazi.  Trke na 3, 5, 10 kilometara, poneki kros i rijetko cestovna trka.  Ali najbolji rezultati dolaze puno kasnije.
Od 86. do 88. napravio sam pauzu. Dobio sam prvo dijete, nekakve ozljede, nakupilo se 12 kg viška. Izgledao sam kao malo bure. Onda me prijatelj, također trkač, Zdravko Krišto nagovorio da se vratim trčanju. 

I onda odmah maraton?
Da, prvi maraton istrčao sam kad sam se vraćao. Treviso 1989. Zanimalo me mogu li istrčati bez vode. Na tridesetom kilometru su me počeli hvatati grčevi, jedva sam se dovukao do cilja.
 
Iako će Parip reći da se dovukao, njegov rezultat od 2:25 u prvom nastupu, ove godine bio bi daleko najbolji na ljestvici hrvatskih maratonaca. O njegovom talentu govori i to s kakvom vrstom treninga je došao do takvih rezultata.
Ma kakav sistematski trening. Nikakve planske dužine, fartleci. Znaš kako seljaci kažu, Baciš krumpir pa što nikne, e, pa takav sam ti i ja. Nikada me nitko nije trenirao. Govorili su mi da trčim, i ja sam trčao. Tek od 1990. počeo sam sa pravim treninzima. Tad sam počeo putovati po inozemstvu, čitati strane časopise, učiti od drugih trkača, i počeo napredovati.
 
Nakon prvog maratona došao je i prvi polumaraton u inozemstvu, Rim-Aosti. Parip postiže nevjerojatan rezultat. 1:04:30.
Taj polumaraton mi se posebno urezao u pamćenje zbog tenisica u kojem  sam ga istrčao. Na trku sam otputovao s Grgom (Mladen Grgić). Opet se potrefilo da sam bio bez tenisica, pa sam posudio nekakve Grgine Asicsice. I sve super, samo što su mi dva broja manje. Pa sam cijelu trku trčao skvrčenih prstiju. Na cilju sam imao žuljeve na svakom prstu i preko cijelog stopala.

 
Onda si počeo harati evropskim utrkama. Početkom devedesetih Parip je član ergele slovenskog menadžera Edi Zaharije.
To je bila strašna ekipa. Kršek, Pešić, Rozman, Vindiš, Tijana Pavičić, Bugarin Ignjatov, neki Rusi. Fino smo zarađivali i mi i Zaharija. On je sređivao sve s organizatorima, a mi smo samo trebali trčati. Sve dok se on nije propio…
 
U to vrijeme postigao si svoje najbolje rezultate, hrvatske rekorde u maratonu (2:17:05, Bologna, 1992.) i polumaratonu (1:03:47, Gargnano, 1993.).
Mislim da sam mogao i bolje trčati. 1992. sam možda bio spreman trčati maraton ispod 2:15, ali jednostavno nisam imao priliku posebno se spremiti za jednu trku i juriti rezultat. Zaharija bi me recimo nazvao u srijedu i rekao, Dirka je u nedjelju, a dirka maraton. Onda brže bolje uskladi to s poslom i spremi se na put. Tako sam došao i u Bolognu. Nikakav tappering, odmor prije važne trke. Dođeš i trčiš. Iz tjedna u tjedan…
 
Postoji li neka trka koja ti je ostala u posebnom sjećanju po dobru ili zlu? Neka posebna uspomena?
Ma bilo je svega, ludih putovanja bez viza, gubljenja na stazi. Na jednoj trci u Italiji doslovno sam izletio sa staze. Utrka je išla gore – dolje. Penjalo se nekakvim serpentinama od 90º. Ja sam povukao na usponu i ostavio konkurenciju za sobom. Onda sam na silasku s vrha izletio iz zavoja. Jednostavno sam izletio s ceste i pao nizbrdo kroz nekakvu šumu i šikaru. I nekako se strovalim do iduće serpentine. Onda sam opet stigao prvu dvojicu. A oni me gledaju u čudu i pitaju se otkud se pojavljujem ja takav, krvav i izgreban.
 
Zašto u to vrijeme nisi završio na olimpijadi. Imao si dovoljno dobrih rezultata?
Da, ali uvijek je postojao problem posla. 1992. sam trebao nastupati na Svjetskom prvenstvu u atletici, ali uvjet je bio da dođem i na Mediteranske igre. A ja sam morao raditi. Nisam mogao ostaviti posao samo tako, nekoliko puta godišnje na par tjedana. Žao mi je što nisam jednom probao par godina trenirati dva puta tjedno, sve podrediti trčanju. Ali opet radostan sam kad razmišljam o onome što sam postigao. Dobio sam jako puno od trčanja. Svjestan sam da sam relativno lako došao do rezultata koje mnogi ganjanju uz puno predanog treninga. Sretan sam zbog toga.
 
Ali nastupio si na nekoliko Svjetskih prvenstava u polumaratonu.
Da, ali to je zasluga Ivana Molnara, entuzijasta i obožavatelja trčanja koji je uložio svoje novce u to da se nas hrvatske trkače dovede na svjetsku scenu. Meksiko, Japan, Španjolska, to su bila lijepa putovanja. Da se pitalo naš savez, valjda ne bi nikada nigdje nastupili.
 
Konkurencija je bila prejaka za neki veći uspjeh?
Ma naravno. Afrikanci, Japanci, Južnoamerikanci. Ali jako sam zadovoljan nekim rezultatima. Mislim da je onaj iz 1999. kada sam na Siciliji sa 40 godina istrčao 1:05:58 velika stvar. A iduće godine sam bio prvak Hrvatske na 5 i 10 km na stazi, u krosu, polumaratonu i maratonu. Sa 41. godina. Na to sam ponosan.
 
Ipak, godine su donijele polagani pad rezultata.
Da, od 2001. počeo je lagani pad. Nekoliko ozljeda, posao. Ali, ne bunim se, i dalje se mogu boriti s mladima.
 
Ali maratone trčiš sve rjeđe. Je li to zbogom ili namjeravaš probat još koji put zagaziti u maratonsko polje?
Mislim da bi ove godine mogao probat istrčat Zagrebački maraton. Moram priznat da me zanima hoću li dobiti ove nove mladiće. Meni je bilo nepojmljivo u mladosti da me dobiva netko 15-20 godina stariji. A sad mi je izazov dobiti toliko mlađe trkače.


Koja je tajna tvog uspjeha? Postoji li neki poseban sastojak koji ti daje snagu poput čudesnog napitka kojeg Aspiriniks spravlja Asteriksu?
Ma, ništa posebno. Svaki dan med i limun. Ujutro i prije spavanja. Nema šanse da počnem dan bez žlice meda. Moraš razumjeti, ja sam ti došao sa sela. Za vitaminizaciju sam prvi put čuo kad sam doselio u Zagreb. Onda sam koristio preko zime, da me čuva od gripe, šumeći C i Plivin B- kompleks. A tek 1993. kad sam se ozlijedio, jedna nutricionistica mi je objasnila što su to vitamini i čemu služe. Danas od sredstava za oporavak koristim C vitamin, E vitamin, Kalcij i Dualtabse od Twinlaba. To ti je to. Ostalo je kuhinja moje žene Ljiljane. Tjestenina, salate, voće. Uglavnom kuhana hrana. U zadnje vrijeme grah. Ali za mene je osnovno med. Ujutro, kao što se moram umiti, tako moram pojest žlicu meda.
 
Neke posebne metode treninga, nešto osim trčanja, teretana?
Radim zgibove, razgibavam se, dižem utege. Ali ništa posebno. Sve to radim doma.
Parip živi u zagrebačkom kvartu Borovje, u blizini savskog nasipa na kojem obavi većinu svojih treninga. Stan dijeli s kćerkom, dva sina i ženom Ljiljanom. Kako se slažu obitelj i trčanje?
Pa nije baš bilo idealno. Od 1985. kada sam se oženio, mlad i naivan, skoro svaki blagdan ja sam bio na putu. Božićna trka u Firenzi, za Novu Godinu Stuttgart, Varaždin. I tako iz godine u godinu. Gotovo nikada nismo ja i žena bili zajedno na godišnjem. Nikada na moru za godišnji. Makar danas mi nije ni žao. Radije bi ljeti išao u planine. A na more zimi. Da mogu trenirati… 
 

U dvadeset godina braka nismo niti jednom zajedno otišli na more, ali sretni smo.
U obitelji ima još trkača. Paripov sin Nikola trči „rekreativno“, a njegov nećak Vedran Lozanov hrvatski je paraolimpijac, sedmi na 5 km i deseti na 10 km na posljednjoj Paraolimpijadi u Ateni.
Kao slabovidna osoba iz male sredine, jednog sela blizu Koprivnice Vedran nije imao sjajne uvjete za život. Nagovarao sam ga na sport, da se bavi atletikom i preseli u Zagreb. Pokazao se talentiranim. Sad je upisao i studij psihologije na Filozofskom fakultetu. Drago mi je za njega.

 

 
*** Neki ljudi vole filozofirati kako su stvari prolazne, kako ništa ne traje vječno. Nema više Juge, DDR- a, nitko više ne pije Naru i Pipi, zaboravili smo tko je nastupao na prošlom Big Brotheru, Aliju Sirotanovića, Dinastiju i Dallas zameo je vjetar. Ali Parip još uvijek trči kao munja.  

 

    Atletski klub Žumberak